Udarne površine

Udarne površine su dijelovi tijela preko kojih se prazni energija pokreta prilikom izvođenja blokova i udaraca. Kao borilačka vještina Karate je nastao iz potrebe da se u nesigurnim vremenima obrani život i imovina. Zbog čestih zabrana nošenja oružja moralo se vlastito tijelo pretvoriti u ubojito oružje. Osvajačke vojske i razbojničke horde su bile dobro opremljene i naoružane. Golorukim ljudima nije ostalo ništa drugo nego da vježbanjem ojača udarne površine kako bi i kroz oklop nanijeli povredu. Preciznim udarcem u vitalnu točku onesposobili bi ili ubili napadača. Razvitkom civilizacije nesigurnost opstanka se smanjila, a s njom i potreba za vježbanjem smrtonosnih tehnika. Mnoge vještine borenja su svoje tehnike reducirale i prilagodile pravilima sportskog natjecanja. Zbog humanizacije sportskog borenja broj udarnih površina na natjecanjima je ograničen. S tradicionalnog stajališta koji Karate tretira kao vještinu cijelo tijelo je oružje. Ipak udarne površine uvjetno možemo podijeliti u dvije grupe. Prva grupa su gornji, a druga donji ekstremiteti. Većina njih se koristi i u tehnikama obrane i u tehnikama napada. Kroz povijest nastanka Karatea primjećujemo da se u kineskom periodu razvoja ručna tehnika zasnivala na udarnim površinama otvorene šake. Škole su inspiraciju za tehnike, kretanja i način borbe pronalazili u životinjama čije su pokrete u borbi imitirala. “Tigrova kandža”, “Leopardova šapa”, “Ždralovima kljun” samo su neke od udarnih površina nastale u tom periodu. S prelaskom vještine na tlo otoka Okinawa na kome su postavljeni temelji modernog Karatea počinju se forsirati tehnike sa zatvorenom šakom. Udarne površine kao što su koljeno, lakat, peta, korijen dlana ili dno šake predstavljaju prirodna oružja.
Njima se može udariti bez neke posebne pripreme tako da se iz tog razloga najviše primjenjuju u tehnikama samoobrane. Pravilo je da kada se počne s vježbanjem u paru svaki jači kontakt s partnerom prouzročiti bol i ostavi vidne tragove na koži u obliku oderotina, crvenila, modrica ili hematoma. Neophodno je posebnim vježbama udarne površine tijelo pripremiti kako ne bi došlo do ozljeda kože, krvnih žila, zglobova, ligamenata, tetiva ili kostiju. Sklekovi su osnovna vježba za jačanje zglobova i nekih od udarnih površina ruke. Mogu se izvoditi na više načina: osloncem na dlanove, šake, zglob (kokan) ili prste (5,3, 2 ili 1). U tradiciji Karatea makiwara je osnovna sprava na kojoj se vježbaju udarne površine. U prošlosti su se koristile posude s graškom, rižom, pijeskom, metalnom piljevinom i sličnim sadržajima za izvođenje udaraca rukom. U današnje vrijeme najviše se koriste razne vrste vreća i fokuseri. Ozbiljan rad na jačanju udarnih površina zahtijeva tretman naročitim biljnim mastima i uljima prije i poslije treninga.
Naročitu pažnju treba posvetiti predjelu udarne površine gdje treba masažom (trljanjem) pojačati cirkulaciju. Redovnim dugogodišnjim vježbama udarne površine će ojačati i bez ikakvih problema mogu se lomiti crepove, daske, cigle, blokove, kamenje…. Međutim to ima i svoju cijenu. Udarne površine postaju grube i vjerojatno će doći do određenih deformacija. Kyokushinkai veliku pažnju poklanja realnosti izvođenja tehnike koja se ogleda kroz prakticiranje testa lomljenja – Tameshiwari. Učenici su obavezni na ispitima polomiti određeni broj dasaka udarnim površinama predviđenim zvanjem za koje polažu. Na natjecanjima borci su obavezni da prije borbe polome određeni minimum dasaka. Udarne površine kojima moraju izvesti udarce su Seiken, shut, Hiji / ENPI i Sokuto. Natjecatelj koji polomi veći broj dasaka (zbroj sva četiri lomljenja) u situaciji neriješene borbe odnosi pobjedu.

UDARNE POVRŠINE RUKE

Seiken

Udara se samo površinom savijenog kažiprsta i srednjeg prsta. Svi prsti šake ispruže se jedan uz drugi. Palac se odvoji da bude u istoj ravni sa dlanom. Prsti se savijaju vrhovima prema dlanu, zglob po zglob, počevši od malog prsta do kažiprsta. Vrhovima se pritisnu na dlan tako da se nokti ne vide. Palac se savije i položi preko savijenog kažiprsta i srednjeg prsta. Važno je da su nadlanici šaka i gornja strana podlaktice povezane zamišljenom ravnom linijom. Čelo šake je u odnosu na tu liniju pod kutom od 90 °. Ako je zglob šake iskrivljen u odnosu na podlakticu pod bilo kojim kutom, moguća je ozljeda. Tijekom uvježbavanja tehnike ili u borbi, šaka nije svo vrijeme maksimalno stegnuta. Ona mora biti pravilno formirana, ali se maksimalno steže samo u trenutku završne faze udarca. Treba obratiti na položaj palca jer je izložen povredama kada se odvoji od ostalih prstiju..

Tetsui

Udara se zadebljanim donji dijelom stisnute šake, kao čekićem, koga čini površina od korjena malog prsta do početka zgloba šake. Šaka se stišće kao kod Seiken.

uraken

Udara se gornjim dijelom čvrsto stisnute šake. Naglasak pri kontaktu je na površini oko zglobova kažiprsta i srednjeg prsta koji ih spajaju sa dlanom. Formira se na identičan način kao Seiken. Prilikom udarca zglob šake može da napraviti brzi pokret nadlanicom prema gornjoj strani podlaktice.

hiraken

Prsti ispružene šake se saviju prema dlanu u drugom zglobu gledano od vrha prsta. Palac se savije i stisne uz ivicu dlana. Ovako formirana šaka koristi se za udarce direktno prema naprijed i kružne udarce prema naprijed. Prvu udarnu površinu čini brid koju prave zglobovi savijena četiri prsta. Drugu površinu čine prsti dijelom od vrha prsta i prvi zglob kao i korjen dlana sa korjenom palca.

Shuto

Dio brida ispružene šake od korijena malog prsta do zgloba šake. Prsti se ispruže i stegnu jedan uz drugi. Palac se savije i priljubi uz gornji brid dlana. Zglob šake nije savijen ni pod kojim kutom tako da je šaka u direktnom produžetku podlaktice i sa njom čini čvrstu cjelinu. Blokovi i udarci koji koriste ovu udarnu površinu imaju stazu “rezanja”, pa su zbog toga specifični i atraktivni. Kod velikog broja ljudi tehnika izvedena bridom dlana je simbol Karatea.

Haito

Brid dlana ispružene šake kod palca koga čini korijen palca i površina do korijena kažiprsta. Prsti se ispruže i spoje jedan uz drugi. Ovisno od tehnike koja se izvodi šaka je u produžetku podlaktice i sa njom čini čvrstu cjelinu ili je pod određenim kutom primaknuta nadlanici gornjoj strani podlaktice. Upotrebljava se u tehnikama koje vode porijeklo iz starih kineskih i Okinavljanskih škola.

Haishu

Prste potpuno ispružiti i stegnuti jedan uz drugi. Palac se savije i prisloni na dlan. Zglob šake se maksimalno učvrsti i ne smije biti pod kutom. Šaka mora biti u istoj liniji s podlakticom i sa njom čini čvrstu cjelinu.

Yohon nukite

Vrhovi ispruženih prstiju (osim palca i malog prsta). Može se formirati na dva načina: 1. Prsti se potpuno ispruže tako da nisu ni pod kojim kutom u odnosu na dlan i gornju stranu podlaktice već sa njima čine čvrstu cjelinu. Palac je savijen i prislonjen uz gornji brid dlana. Da bi se sila udara jednako raspodijelila vrh srednjeg prsta se poravna s vrhovima kažiprsta i prstenjaka prsta. 2. Ispruženim prsti su savijeni u zglobu koji ih spaja s dlanom. Znači prsti i dlan su pod blagim kutom. Zamišljena linija koja prolazi kroz podlakticu povezuje korijen dlana i vrhove prstiju. Palac svojom vanjskom rubom dodiruje tu liniju, a vrhom se oslanja na kažiprst.

Koken

Gornja površina savijenog zgloba šake. Formira se tako što se šaka maksimalno dlanom približi unutarnjoj strani podlaktice. Prsti su skupljeni jedan uz drugi i blago su savijeni.

Toho

Polukružna unutarnja površina savijenog palca i kažiprsta. Palac se odvoji od ispružene šake, polukružno savije i vrhom savije na dolje. Ostali prsti su spojeni i također polukružno savijeni. Šaka se postavi pod kutemu odnosu na zamišljenu vertikalnu ravan tako da gledano odozgo svi prsti budu vidljivi. Palac i kažiprst su prislonjeni na zamišljenu vodoravnu ravan.

Shotei

Šaka se u zglobu savije nadlanici prema gornjoj strani podlaktice. Dio dlana blizu zgloba šake, korijen dlana, isturi se naprijed. Prsti i palac se blago saviju i povuku u natrag. Postoji varijanta gdje su prsti savijeni u prvom zglobu od dlana i priljubljeni uz njega. U obje varijante je važno da mišići svih prstiju budu stegnuti.

Hiji / Empi

Formira se tako što se ruka u laktu maksimalno savije. Energija udarca se koncentrira i prazni preko male površine vrha lakta. Ona nije identična u svakoj tehnici. Pravac izvođenja i odabrana tehnika točno određuju koji je to dio površine vrha lakta i djela ruke bliže njemu.

UDARNE POVRŠINE NOGE

Haisoku

Stopalo je u direktnom nastavku potkoljenice. Svi prsti se saviju prema tabanu, a prednji dio stopala maksimalno udalji od koljena.

Chusoku

Stopalo je u direktnom nastavku potkoljenice. Svi prsti se maksimalno podignu na gore. Položaj stopala ovisi od udarca koji se izvodi. Ako je to Mae geri – udarac nogom prema naprijed, stopalo je ispruženo od nas. Ako je to Mawashi geri – kružni udarac nogom prema naprijed, stopalo je gornjim dijelom povučeno ka koljenu.

Sokuto

Vanjski brid tabana. Stopalo se prednjim dijelom podigne prema koljenu i sa podkoljenicom formira kut od 90 °. Svi prsti se saviju prema dolje, a palac prema gore. Ovakav položaj je važan kako bi se istakao brid i da bi se dobila maksimalna kontrakcija stopala. Također omogućava i kontrakciju mišića vanjske strane potkoljenice koji aktivno sudjeluju u izvođenju udarca. Ako nepoštujemo ovakav položaj može doći do ozljede skočnog zgloba.

Teisoku

Unutarnji rub stopala i dio tabana bliže njoj. Palac se podigne, a ostali prsti saviju prema tabanu. Zglob stopala postavimo pod takvim kutom da kada se oslonimo o pod dodirujemo ga samo rubom stopala kod malog prsta. Ovisno od tehnike koju izvodimo prednji dio stopala je maksimalno primaknut koljenu ili je odmaknut od njega.

Kakato

Prsti i prednji dio stopala se maksimalno podignu prema koljenu. Ovisno od tehnike koju izvodimo udarna površina može biti vrh pete dio tabana u neposrednoj blizini ili vrh pete i dio noge u neposrednoj blizini iznad nje.

Hiza

Energija udarca se koncentrira i prazni preko male površine koljena. Ona nije identična u svakoj tehnici. Smjer izvođenja odabrane tehnike točno određuje koji je to dio površine koljena.

Sune

Prednja strana potkoljenice. Koristi se za blokade i udarce.

UDARNE POVRŠINE GLAVE

Atama

Udarci glavom su važno oružje u bliskoj borbi. Njena građa na određenim mjestima ima čvrstu strukturu pa udarci mogu biti razorni. U svakom slučaju protivnika će iznenaditi, dekoncentrirati i demoralizirati. Izvode se pokretima prema naprijed, u stranu, natrag i gore. Pravac izvođenja tehnike određuje kojim dijelom glave se udara. Najčešća meta napada je protivnikov lice, a rjeđe pleksus i predio rebara.